Kako nas oči varaju? Vidni put i optičke iluzije
Vid je osjetilo kojim ljudi primaju najveći broj informacija iz okoline. Jeste li se ikada zapitali zašto vidimo svijet oko sebe? Je li riječ o magiji ili možda ipak biologiji?
Kada svjetlost koju reflektiraju sva bića i predmeti uđe u naše oko, pretvara se u živčani impuls i prolazi put sve do mozga u kojem zapravo nastaje slika onoga što gledamo. Taj vidni put čine stanice u oku koje se nazivaju štapići i čunjići te vidni živac, koji je građen od velikog broja živčanih stanica – neurona. Neuroni primaju živčani impuls kratkim izdancima ili dendritima, a šalju ga dalje dugim izdankom ili aksonom. Važno je naglasiti kako neuroni prenose živčani impuls samo ako im to dopusti kemijska tvar koja se naziva neurotransmiter (Tadinac & Hromatko, 2012) .
Vidni živac povezuje oko i mozak. U vidnom području mozga živčani impulsi postaju informacije o veličini, obliku, boji i položaju predmeta koje gledamo. Te se informacije povezuju u sliku pa mi više ne gledamo, već vidimo. Poteškoća na bilo kojem od dijelova vidnog puta može rezultirati slikom koja ne odgovara onome što gledamo (Pinel, 2001) . Tako optičke iluzije, koje se još nazivaju i vidnim iluzijama, varaju naš mozak šaljući nam dvosmislene informacije pa gledamo primjerice dva pravca jednake duljine, a čini nam se da vidimo jedan kraći i jedan duži pravac. Ova se iluzija naziva Muller-Lyerova i primjer je dvodimenzionalnih vidnih iluzija.
No, vidne iluzije mogu biti i trodimenzionalne, kao u slučaju Amesove sobe, gdje nam osoba u desnom kutu djeluje kao div, a u lijevom kao patuljak, iako su u stvarnosti jednake visine. Naime, zid koji vidimo građen je ukoso tako da nam je desni kut bliži od lijevog, no gledajući prostoriju kroz rupicu u sredini ne primjećujemo tu varku. Na ovom principu snimana je trilogija „Gospodar prstenova“ koja vrvi likovima različite veličine.
Literatura