Možemo li vjerovati svjedocima? Kada i kako dolazi do propusta i pogrešaka u pamćenju

Naše pamćenje i percepcija nisu savršeni, već su podložni iskrivljenjima i pogreškama kojih često nismo svjesni ili im ne pridajemo veliko značenje. Međutim, ponekad upravo te pogreške u našem pamćenju mogu odlučivati o budućnosti druge osobe! Jedna od takvih situacija je i situacija svjedočenja.

Traženje krivca u pravosudnim procesima smatra se olakšanim ako postoje svjedoci događaja, a istraživanja su pokazala da se porotnici prilikom odluke o krivnji optuženika uvelike oslanjaju upravo na njihova svjedočenja (Loftus, 1979) . Međutim, trebamo se zapitati možemo li uvijek vjerovati onome što svjedoci govore da su vidjeli? Pri tome ne mislimo na namjerno laganje, već na nepouzdanost pamćenja zbog pogrešaka kojima je podložno. Naime, naše pamćenje događaja sklono je rekonstrukciji – nesvjesno ga nadograđujemo s onim informacijama koje nam se čine najvjerojatnijima. Istraživanja pokazuju da je naše pamćenje često kombinacija događaja koji se jesu dogodili i onih za koje mislimo da se najvjerojatnije jesu dogodili. Točnije, nesvjesno konstruiramo priču koja nam ima najviše smisla, a poneki detalji u toj priči mogu biti neistiniti (Zarevski, 1994) . Tako se može dogoditi da i svjedoci izvijeste o nečemu što se zapravo nije dogodilo. Postoji velik broj faktora koji mogu utjecati na pouzdanost izjava te oni mogu biti povezani s okolnostima svjedočenja, ali i okolnostima ispitivanja svjedoka. Jednu od sistematizacija tih faktora napravio je Buckhout (Buckhout, 1976) koji je razvrstao izvore nepouzdanosti u tri kategorije. Prvi se odnose na situaciju kojoj su osobe svjedočile. Naime, važno je uzeti u obzir relevantnost događaja, duljinu vremena opažanja i uvjete opažanja. Druga skupina faktora koji utječu na pouzdanost iskaza odnosi se na psihološko stanje svjedoka: koliko je bio izložen stresu, kakvo je njegovo prethodno iskustvo, ima li predrasude, kakvi su njegovi motivi i slično. Konačno, način uzimanja iskaza također može utjecati na iskaz. Tako je poznato kako je sugestivnim pitanjima moguće navesti ljude da se “sjete” nečeg što se zapravo nije dogodilo. Osim izloženosti svjedoka sugestijama potrebno je usmjeriti pažnju i na duljinu vremena koja je prošla između događaja i davanja iskaza.

Svaki od ovih faktora može značajno utjecati na našu percepciju i pamćenje događaja, a time i na vjerodostojnost svjedočenja. Poznavanje djelovanja ovih psiholoških procesa u situacijama svjedočenja i davanja iskaza može uvelike pridonijeti kvaliteti pravosudnog procesa te dobivanju dovoljno opsežnih, ali pritom i točnih iskaza svjedoka.

Literatura

Preporučena literatura:

Salkičević, S., Huić, A., Parmač Kovačić, M. i Rebernjak, B. (Ur.). PsihoFESTologija 2 – psihologijska znanost na popularan način. Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet u Zagrebu