Čemu se smijemo i zašto? Psihologija humora

Psihologe je odavno zanimalo koji su mentalni procesi uključeni u doživljaj nečega kao smiješnog, koju ulogu humor ima u našim interakcijama s drugim ljudima, što je to uopće smisao za humor te je li koristan za naše psihičko i fizičko zdravlje.

Brojne teorije pokušavale su objasniti što je humor i zbog čega su nam neki sadržaji smiješni. Tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća, najutjecajnija teorija humora bila je psihoanalitička teorija humora Sigmunda Freuda (Freud, 1928). Prema Freudu, razlog zašto uživamo u vicevima je to što nam omogućuju da osjetimo zadovoljstvo koje proizlazi  iz otpuštanja primitivnih seksualnih i agresivnih impulsa. Ne osjećamo se krivi zbog toga jer je naš superego (dio ličnosti koji je, prema Freudu, zadužen za naš moral i savjest) privremeno preokupiran pametnim kognitivnim „trikom“ uključenim u vic i često nismo ni sasvim svjesni stupnja u kojem vicevi sadrže agresivne i seksualne sadržaje.

Naravno, ova teorija ima brojnih nedostataka, pa skupina teorija koje su nazvane teorije nekongruentnosti naglašavaju da su nam smiješne stvari koje su neočekivane, neobične i različite od onoga što normalno očekujemo (Martin, 2007). Primjerice, u vicevima njihov početni dio stvori kod nas određeno očekivanje o tome kamo opisana situacija u vicu vodi. No, završetak vica donosi obrat koji je neočekivan i to je ono što vic čini smiješnim.

Među novijim teorijama humora ističe se Teorija benigne povrede (McGraw & Warren, 2010), novija teoriji humora koja nadograđuje prethodna shvaćanja humora, nešto doživljavamo smiješnim ako su zadovoljena tri uvjeta: 1) nešto ugrožava ili narušava shvaćanje osobe o tome kakav bi svijet “trebao biti”, 2) to ugrožavanje je benigno, i 3) obje ove percepcije se događaju istovremeno. Tako se, primjerice, duhovitima mogu percipirati situacije koje uključuju kršenje socijalnih, kulturalnih, lingvističkih, logičkih i moralnih normi. Ako kršenje norme doživljavamo preslabim ili prejakim, vic nam neće biti smiješan. Primjerice, religioznim osobama šala koja uključuje neku religioznu tematiku može biti uvredljiva pa stoga „povreda“ nije benigna i duhovit efekt šale će izostati, dok je netko drugi može doživjeti kao benignu i smiješnu.

Smisao za humor se najčešće definira kao sposobnost osobe da doživi neke podražaje i iskustva smiješnima i da uživa u smiješnim stvarima. No, on zapravo ima puno aspekata – sposobnost shvaćanja šala i viceva, način na koji osoba sama izražava humor i ima duhovite opaske, stupanj u kojem sama aktivno traži duhovite sadržaje koje će čitati ili gledati, pamćenje za viceve ili smiješne događaje iz vlastitog života te korištenje humora kao mehanizam nošenja sa stresom. Smisao za humor naravno ovisi o mnoštvu faktora, kao što su kultura u kojoj osoba živi, inteligencija, zrelost, obrazovanje i kontekst.

Općenito, istraživanja pokazuju da su nam ljudi koji imaju smisla za humor privlačniji od onih koji ga nemaju. No, na smisao za humor danas se ne gleda samo kao na vrlo poželjnu karakteristiku ličnosti, nego i kao na vrlo bitnu komponentu mentalnog zdravlja. U istraživanjima se pokazalo da je negativno povezan s depresijom, pesimizmom i zabrinutošću oko različitih životnih pitanja (Martin, 2007).

Literatura