Je li mama kriva za sve? Spoznaje o ulozi privrženosti u bliskim odnosima
Bowlby (1969) definira privrženost kao afektivnu vezu koju karakterizira tendencija da se traži i održi bliskost s određenom osobom, pogotovo kad je pojedinac pod stresom. Privrženost se formira u dojenačkoj dobi između djeteta i osobe koja o njemu brine, a to je najčešće majka. Ovisno o ponašanju majke prema djetetu, kvaliteti njihova odnosa, majčinom primjećivanju djetetovih signala i njihovu točnom interpretiranju, prikladnom odgovaranju, brizi i nježnosti, dijete će formirati sliku o sebi kao više ili manje vrijednom ljubavi, kao i sliku o drugim ljudima kao osobama u koje možeš imati povjerenje i na koje se možeš (ili ne možeš) osloniti u problematičnim situacijama.
Iako je teorija privrženosti nastala kako bi se objasnila emocionalna veza između djeteta i majke, već je i sam njezin autor Bowlby smatrao da jednom uspostavljen tip privrženosti u djetinjstvu djeluje na kvalitetu bliskih odnosa u adolescenciji i zreloj dobi. Polazeći od ovih pretpostavki, krajem 80-ih godina prošlog stoljeća nekoliko autora nastavlja istraživanja privrženosti odraslih.
Pozitivne posljedice sigurne privrženosti u odrasloj dobi su toliko mnogostruke da mnogi autori sigurnu privrženost smatraju općim zaštitnim faktorom tijekom cijeloga života. Sigurna privrženost povezana je s razvojem zdrave ličnosti, uspješnim psihološkim funkcioniranjem i dobrom socijalnom prilagodbom. Sigurno privrženi pokazuju manje emocionalne nestabilnosti i negativnog afekta (neugodnih emocija), manje simptoma tjelesnih bolesti i manji strah od smrti. Pokazalo se da su spremniji tražiti podršku kad im je potrebna te da imaju odnose koje karakterizira više pozitivnog afekta (ugodnih emocija) i više povjerenja, predanosti, zadovoljstva i međuzavisnosti, te da su njihovi odnosi dugotrajniji i stabilniji (Shaver i Mikulincer, 2006).
Interes za istraživanje privrženosti nije zaobišao ni ove naše prostore te su i kod nas provedena mnoga istraživanja iz razvojne i socijalne psihologije koja su pridonijela spoznaji o ulozi i značaju ove pojave. Tako se pokazalo da je siguran tip privrženosti najstabilniji tijekom života, dok se ostali tipovi privrženosti mogu promijeniti zahvaljujući raznim pozitivnim životnim iskustvima (npr. s drugim značajnim odraslim osobama osim roditelja, s prijateljima, s različitim ljubavnim partnerima). Potvrdilo se, međutim, da odnosi između roditelja oblikuju tip privrženosti njihove djece u njihovim ljubavnim odnosima kasnije tijekom života te da je u tom smislu važnija kvaliteta odnosa među roditeljima nego jesu li roditelji razvedeni. Pokazalo se i da su partneri u ljubavnoj vezi najčešće usklađeni u tipu privrženosti te da se najčešće radi o parovima gdje su oba partera sigurno privržena, dok u otprilike trećini ljubavnih veza nalazimo spoj sigurno privržene osobe s osobom koja ima jedan od preostala tri tipa privrženosti. U manje od 10% slučajeva možemo naći ljubavni par u kojem su oba partnera nesigurno privržena, što ukazuje na tešku održivost takvih odnosa (Kamenov, Jelić i Lotar Rihtarić, 2014).
Literatura
Bowlby, J. (1969). Attachment and loss, Vol. 1: Attachment. New York: Basic Books.
Kamenov, Ž., Jelić, M. i Lotar Rihtarić, M. (2014). Uloga privrženosti u bliskim odnosima tijekom adolescencije i odrasle dobi. U: Brajša-Žganec, A., Lopižić, J i Penezić, Z. (Ur.), Psihološki aspekti suvremene obitelji, braka i partnerstva (str. 203-238). Jastrebarsko: Naklada Slap i Hrvatsko psihološko društvo.
Shaver, P. R. i Mikulincer, M. (2006). Attachment Theory, Individual Psychodynamics, and Relationship Functioning. U: A. L. Vangelisti i D. Perlman (Ur.), The Cambridge Handbook of Personal relationships, (str. 251-273). New York: Cambridge University Press.
Kamenov, Ž. (2015). Je li mama kriva za sve? Značaj privrženosti u bliskim odnosima. U: Tonković Grabovac, M., Mikac, U. i Vukasović Hlupić, T. (Ur.), Psihofestologija (str. 76-80). Zagreb: FF-Press.
