Trikovi za mentalne trikove: Primjena terapijskog pristupa prihvaćanjem i posvećenošću pri suočavanju s tjeskobom

Pri izlaganju seminara ili sudjelovanju na odjelnom sastanku, u situaciji kada profesor prozove naše ime ili kada nas voditelj tima pita kako nam ide sa zadatkom X ili Y, obično osjetimo određenu razinu tjeskobe i nelagode. Prema terapijskom pristupu prihvaćanjem i posvećenošću (ACT) (Hayes, 2004), tjeskoba sama po sebi nije problem, a teškoće zapravo nastaju kada nam naš um „govori“ da je to problem, a mi tome bezrezervno povjerujemo. Terapijski pristup prihvaćanjem i posvećenošću predlaže prihvaćanje onog što je izvan osobne kontrole i posvećivanje konkretnim koracima koji unapređuju i obogaćuju naš život bez obzira na „trikove“ koje radi naš um ili „zamke“ koje nam postavlja. U ranije opisanim situacijama možda pomislimo: „’Nema se smisla pripremati, ionako loše prezentiram.“ ili „Možda da na poslu javim da sam danas bolestan, ne mogu ovakav na sastanak “

Upravo izbjegavanje neugodnih ili neželjenih misli po principu ‘nemoj misliti na torticu’ rezultira suprotnim efektom od željenog, npr. „Nemoj se znojiti dok odgovaraš, drugi će misliti da si čudan.“; „Brzo mu nešto odgovori, inače će misliti da ništa ne radiš.“ Dodatno, osobnoj patnji pridonosi i nedovoljno poznavanje samog sebe i svojih životnih vrijednosti („Samo da preživim ovaj seminar!“ nasuprot „Važno mi je da budem student koji je uključen i koji se trudi.“), kruta vezanost za našu ideju o sebi („Uvijek šutim kad me šef nešto priupita. Baš sam nesposoban.“) te izbjegavanje („Bolje da odem na kavu. Imam pravo na izostanak sa seminara.“ ili „Sjest ću na sastanku što dalje od šefa i glumiti nevidljivost.“). Iznenađujuće, upravo nas naš analitični um usmjeren na stvaranje i traženje uzroka, objašnjavanje, povezivanje i rješavanje problema može dovesti u teškoće ako mu previše vjerujemo. To je, primjerice, kao da sjednete u sportski automobil i stisnete gas, a da pritom ne znate kako zakočiti.

Pojednostavljeno rečeno, način na koji naš mozak funkcionira kao i način na koji učimo može postati izvor problema. Tehnike koje koristi ACT pristup razvijene su na temelju Teorije relacijskih mreža (Hayes, Barnes-Holmes, & Roche, 2001), prema kojoj  ljudi jedini od svih živih bića imaju sposobnost za proizvoljno stvaranje veza među pojmovima i skupinama pojmova. Primjerice, u ranije opisanim situacijama možemo razmišljati „Mentalna blokada znači nužno sramoćenje.“ Ili „Nelagodno mi je, sigurno ću ispasti glup“. Dodatno, ova povezivanja pojmova mijenjaju i način na kako doživljavamo neku situaciju. Primjerice, samo bivanje u predavaonici postaje izvor nelagode, a jutarnja kava izaziva efekt „cigle u želucu“ jer to znači da uskoro krećemo na posao. Uskoro se nađemo „zapleteni u mreži“, gdje sve što doživljavamo i o čemu razmišljamo postaje obojeno tjeskobom, kao da smo stavili naočale s posebnim filterom.

Kako ACT pristup može pomoći? U ACT pristupu radi se na razvoju psihološke fleksibilnosti. Ohrabruje se zauzimanje pozicije „znatiželjnog promatrača“ u odnosu na vlastite misli. Na taj način osvještavamo da su misli samo „mentalni događaji“ koji odlaze i dolaze, a ne univerzalne istine o nama. Mnoštvo je praktičnih vježbi koje nam mogu pomoći (Blonna, 2011): npr. svom umu možete dati simpatičan nadimak („Evo,opet me gospodin Mozak opominje.“), opažati misli kao prirodnu pojavu (pratimo misli kao oblake koji putuju po nebu i nestaju ili lišće koje odnosi potok), kategorizirati misao (primjećujem katastrofizirajuću misao), zamisliti da vam problematičnu misao govori netko drugi (kritičnu misao izgovarate Vi kao šestogodišnjak), umjesto ‘ALI’ koristiti ‘I’ („Volio bih ići, ali me strah.“ nasuprot „Volio bih ići i strah me.“) i sl. Kroz osvještavanje ovih procesa, dobivamo priliku dobiti odmak od situacije i dati si mogućnost da postupimo u skladu s našim ciljevima, a ne vođeni tjeskobom.

Literatura