Parapsihologija iz sasvim znanstvene perspektive

Jedno od glavnih ljudskih obilježja jest želja za razumijevanjem i kontrolom svijeta oko sebe. Ova želja može biti toliko jaka da, ukoliko neki događaj ne možemo objasniti, pripisujemo uzroke događaja nadnaravnim silama. Na primjer, za Harriet Tubman, koja je živjela za vrijeme američkog građanskog rata i spasila oko 70 obitelji iz ropstva, govorilo se da ima proročke snove koji joj pomažu da izbjegne opasnost. Nadalje, nakon nekih razarajućih i neočekivanih događaja, poput Hitlerovog uspona na vlast, ili napada na newyorške Blizance, naknadno smo pronašli da je to predvidio prorok iz 16. stoljeća, Nostradamus. Radi li se ovdje doista o nadnaravnim događajima?

Parapsihologija obuhvaća dvije osnovne skupine pojava (Petz, 2010): ekstrasenzornu percepciju, dakle percepciju mimo osjetnih organa, u što se ubraja telepatija, vidovitost i proricanje, te pojave levitacije, odnosno podizanje predmeta bez fizičkog kontakta. Glavni prigovori parapsihologiji su ti što ne ispunjava osnovne uvjete koje znanstveni pristup mora zadovoljiti, a dva najvažnija su objektivnost i ponovljivost. Objektivnost znači da rezultati mjerenja ne smiju ovisiti o onome tko mjeri, nego o onome što se mjeri. To znači da, ako koriste istu metodu i mjere istu pojavu, različiti istraživači moraju dobiti iste podatke. No, istraživanja pokazuju kako istraživači koji imaju pozitivnije stavove prema parapsihologiji češće pokazuju postojanje tih fenomena u svojim istraživanjima, od istraživača koji imaju manje pozitivne stavove (Smith, 2003). Druga glavna kritika odnosi se na ponovljivost. Ukoliko neka pojava postoji, ona se mora moći ponoviti sa sličnim ili jednakim rezultatom. No, poznati parapsiholozi tvrde kako se neke parapsihološke pojave, poput vidovitosti, ne mogu proizvesti svaki put, nego da ovise o posebnom stjecaju okolnosti poput „raspoloženja“ i „nadahnutosti“ medija. Mogu li se onda uopće parapsihološke pojave ispitivati na znanstveni način?

Jedan način na koji se objektivno mogu ispitivati parapsihološki fenomeni jest upotreba Zenerovih karata. Špil Zenerovih karata sastoji se od 25 karata s 5 različitih slika: krugom, trokutom, kvadratom, zvijezdom i valovitim linijama (prikazano na slici ispod).

Ispitivač iz špila izvlači kartu po kartu, bez da je pokaže sudioniku. Sudionik, koji je upoznat s izgledom karata, nastoji pogoditi (tj. osjetiti ili vidjeti) o kojoj se karti radi. Budući da je vjerojatnost slučajnog pogotka u takvom jednom pokušaju 20%, za određeni broj pokušaja može se izračunati statistička vjerojatnost određenog broja pogodaka. Na primjer, na 15 pokušaja s 89% vjerojatnosti možemo reći da će sudionik imati od 1-5 pogodaka, ukoliko je doista pogađao po slučaju. Svaki broj pogodaka veći od 5 malo je vjerojatan po slučaju, te ukoliko sudionik može u većem broju ponovnih pokušaja postići takav ili sličan rezultat, mogli bi reći da u nekoj mjeri posjeduje telepatske sposobnosti.

Čini se kako novija znanstvena istraživanja pokazuju kako postoje neki parapsihološki efekti. Neke meta-analize (analize koje objedinjuju sva dotadašnja slična istraživanja) pokazuju kako ljudi češće pogađaju karte nego što bi se to moglo očekivati po slučaju (Storm & Ertel, 2001). Također, utvrđeno je kako neki ljudi redovito pogađaju u većem postotku nego što bi se to očekivalo po slučaju (Petz, 2010). Što nalazi ovih istraživanja praktično znače? Ukoliko se pokaže da imate neke telepatske sposobnosti, to znači da u većem postotku nego što bi se to moglo očekivati po slučaju možete pogoditi koju je kartu ispitivač izvukao. Na primjer, netko može u uzastopnim ponavljanjima imati 7 pogodaka na 15 izvlačenja karata, što znači da je u pravu u oko 47% slučajeva. To je velik postotak, budući da bi po slučaju bio u pravu u samo 20% slučajeva. No to i dalje znači da nije u pravu u 53% slučajeva! Također, ova sposobnost je daleko od one koju bismo zapravo htjeli imati kada govorimo o parapsihologiji – radije bismo da možemo predvidjeti brojeve na lotu ili pitanja na ispitu. Stoga stoji zaključak „ako neke od pojava kojima se bavi parapsihologija možda zaista realno postoje, one nikako nisu takvog opsega da bi čovjek od njih mogao u životu imati veće koristi“ (Petz, 2010) str. 365).

Literatura