Design thinking – otkrijte inovatora u sebi!

Kreativnost i kreativno razmišljanje jedno je od „vječnih“ istraživačkih pitanja o kojima je napisano puno toga, a još uvijek nije potpuno jasno što to sve čini kreativno djelovanje, zašto su neki ljudi kreativniji od drugih i može li se kreativnost uvježbati.

U današnjem svijetu okrenutom tehnološkom napretku i inovacijama, kreativno razmišljanje je sve važnije. Upravo zbog potrebe velikih organizacija da među svojim ljudima potaknu inovativne ideje, razvio se koncept „design thinking“ ili dizajnersko promišljanje.

Tokom 70-tih i 80-tih godina 20. stoljeća, brojni su istraživači i inženjeri dizajna započeli s istraživanjem načina na koji dizajneri donose odluke i donose rješenja kao i načina na koji se ”dizajnersko razmišljanje” može primijeniti u drugim sferama djelovanja (vidi primjerice (Buchanan, 1992; Rowe, 1987)). Jedan od poznatiji autora iz tog razdoblja je stanfordski profesor David Kelley, kao i harvardski profesor Peter Rowe koji 1979. g. objavljuje knjigu „Design thinking“. Popularizacija ovog koncepta  započinje 90-tih godina prošlog stoljeća, kada je dizajnerska kompanija IDEO, na čelu s Timom Brownom  implementirala dizajnersko promišljanje u svoju poslovnu praksu, čime su polučili izvanredne rezultate.

Dizajnersko promišljanje je metoda kreiranja drugačijih, inovativnih rješenja koja nastaju na temelju razumijevanja potreba ili iskustava ljudi i usmjerava nas na stvaranje inovacije koja je u isto vrijeme baš ono što njima treba (Brown, 2008) – bilo da se radi o kupcima određenih proizvoda, radnim organizacijama, učenicima ili primjerice turistima.

Osnovna ideja dizajnerskog promišljanja je prolazak 5 faza kreativnog procesa:

1. Faza uživljavanja: osnovno počelo ove metode jest da je prvi korak kreiranja empatije, odnosno dobro razumijevanje stvarne potrebe ljudi. Dizajnersko promišljanje započinje s divergencijom – namjernim i svrhovitim širenjem slike problema, umjesto sužavanja. Ovo nam pomaže da se odmaknemo od generičkih, poznatih rješenja i fokus stavimo na primjenjivu inovaciju
2. Faza definiranja: nakon uživljavanja, potrebno je sintetizirati sve prikupljene potrebe i oformiti specifičan izazov ili problem na koji želimo odgovoriti
3. Faza kreiranja ideja: u ovoj fazi, otvaramo vrata kreativnosti kroz generiranje što je moguće više načina rješavanja problema – od onih uobičajenih pa do radikalnih
4. Faza prototipiranja: prototipiranje je prebacivanje ideja i istraživanja iz ”naše glave” u stvarni svijet. Prototip može biti bilo što u fizičkom obliku – zid prekriven post-itima, igranje uloga, stvar, prostor, razgovor….
5. Faza testiranja: u ovom koraku se testira rješenje dobivanjem povratne informacije od ljudi te se po potrebi vraća u neku od prijašnjih faza dok se ne dođe do finalnog rješenja.

Metoda dizajnerskog promišljanja je tokom zadnjih 10-tak godina postala iznimno popularna ne samo u području osmišljavanja tehnoloških rješenja, već i u preoblikovanju različitih procesa djelovanja, npr. poslovnih procesa, edukacijskih i savjetodavnih procesa. Danas se prakticira i kao metoda poticanja kreativnog promišljanja i izgradnje inovacijske kulture u radnim timovima, ali i u širem društvenom kontekstu, posebice u izradi obrazovnih kurikuluma (Razzouk & Shute, 2012).

Literatura