Tko je u životu zadovoljniji? Ponizan, ponižen ili bahat? – Istraživanja konstrukta poniznosti
Poniznost predstavlja osobinu koja u psihologijskoj teoriji i praksi još uvijek nije dovoljno dobro definirana. U hrvatskim rječnicima pod poniznost mogu se pronaći riječi poput loše viđenje sebe i vlastite važnosti, suprotnost aroganciji i asertivnosti. Reakcije na riječ ponizan su snažne jer je se povezuje s pogrešnim vjerovanjem da biti ponizan znači podcjenjivati (čak i prezirati) samoga sebe i svoje sposobnosti. No biti ponizan zapravo znači biti svjestan i realističan po pitanju sebe i svojih sposobnosti, ali nipošto smatrati se manje vrijednim ili bezvrijednim. Istinski ponizna osoba može imati savršeno točnu procjenu svoje vrijednosti, sposobnosti i vještina – ona im samo ne pridaje puno pažnje, nije opčinjena sama sobom niti misli da je zbog njih kao živo biće manje ili više vrijedna (Tangney, 2009). Ona se ne sastoji u tome da lijepi ljudi pokušavaju vjerovati da su ružni, a pametni da su glupi, već ostavlja prostor da ljudi procijene sebe i svoje talente bez straha, te da s istom iskrenošću, procijene i one svoga susjeda. Upravo zato je poniznost suprotna aroganciji. Arogantnim ljudima teško padaju kritike, imaju se potrebu braniti i pravdati i nisu realistični u procjeni samih sebe (Rowatt, Ottenbreit, Nesselroade, & Cunningham, 2002). Osim toga, arogantni ljudi često razmišljaju o sebi, a rijetko o drugima pa je manje vjerojatno da će doprinijeti grupnoj dobrobiti ili da će biti voljni staviti druge prije sebe, dok je to kod poniznosti obrnuto. Upravo zbog toga, poniznost se u raznim istraživanjima povezuje s kvalitetnijim odnosima s drugim ljudima i s opraštanjem. U skladu s tim, istraživanja u svijetu, ali i u RH pokazuju kako poniznost doprinosi većem zadovoljstvu životom (Mehulić, 2016).
Novija istraživanja pokazuju da u poniznosti ima štošta korisno i pozitivno, no istraživanje poniznosti je komplicirano. Prije svega, brka je se s osobinama poput skromnosti, iskrenosti, poštenja i izbjegavanja pohlepe, iako je ona zapravo preduvjet za takva ponašanja (Wright, Nadelhoffer, Ross, & Sinnott-Armstrong, 2015).
Nov način života i evolucija društva neminovno nas suočavaju sa sve većim izazovima svakodnevnice i sve većim očekivanjima koja se stavljaju pred nas, a poniznost se pokazala kao važan resurs u suočavanju s tim promjenama. Ona je u podlozi niza socijalnih procesa poput uspostavljanja kvalitetnijih odnosa, lakšeg rješavanja konflikata i bržeg opraštanja, usmjerenosti na druge, a doprinosi dobrobiti grupe i efikasnoj razini samokontrole (Tangney, 2009). Poniznost je bitna i za tjelesno i mentalno zdravlje jer smanjuje pretjerano razmišljanje o samome sebi i frustraciju zbog ovisnosti o tuđim reakcijama, koji mogu biti rizični faktor za srčane i druge bolesti. Poniznost, s naglaskom na razumijevanju i prihvaćanju vlastitih ograničenja, utječe čak i na područje savjetovanja i psihoterapije. Kroz orijentaciju prema učenju, profesionalnom i osobnom razvoju, ona može spriječiti nastanak nezdrave profesionalne arogancije.
Literatura