“Brzo i žestoko” vs. “Polako i sigurno” – Kako razmišljamo o svijetu oko nas

Jedno od važnih pitanja kojima se bavi psihologija jest kako ljudi odabiru, tumače, pamte i koriste informacije o sebi i drugima u prosuđivanju i odlučivanju. Desetljeća istraživanja su dala odgovor – putem dvije glavne vrste misaonih procesa. S jedne strane imamo automatsko razmišljanje koje je nesvjesno, nenamjerno, nekontrolirano i vrlo brzo i efikasno. S druge strane, ukoliko smo svjesni procesa, namjerno i kontroliramo u njega ulažemo trud govorimo o kontroliranom mišljenju (Kahnemann, 2014).

Na primjer, tijekom neke socijalne interakcije, automatski ćemo prepoznati je li osoba s kojom razgovaramo dobro ili loše raspoložena, automatski stvoriti prvi dojam o nekome, ili prepoznati neki stereotip. U ove spoznaje ne ulažemo svjestan trud i namjeru, već do zaključaka jednostavno dolazi automatski, i to zbog ograničenog ljudskog kognitivnog kapaciteta. Mi jednostavno ne možemo procesirati sve informacije kojima smo u nekom trenutku izloženi, već moramo odabrati i pojednostavniti svijet oko sebe.

Kada se prvi put susretnemo s nekom osobom, pred nama je ogromna količina informacija – kako osoba izgleda fizički, je li ono što govori nama zanimljivo, korisno, u skladu s našim pogledima na svijet, koje neverbalne znakove šalje, jesu li oni u skladu s onim što govori. Istovremeno razmišljamo i o tome što ćemo mi reći tijekom interkacije. Sve ovo se događa u vrlo kratkom vremenu, i ljudi jednostavno nemaju toliko kapaciteta da se na svaki detalj svjesno usmjere, namjerno ga promisle i ulože trud u njegovo razumijevanje. Međutim, mi svjedeno uspješno sudjelujemo u jednoj takvoj interakciji jer, iako ga nismo svjesni, naš automatski pilot radi i slaže jednostavan dojam o drugoj osobi, te u prvih nekoliko sekundi znamo sviđa li nam se osoba ili ne. Tako ste kao čitatelj do sada vjerojatno već stvorili i osnovni dojam o ovom tekstu.

Općenito, kako bismo smanjili količinu informacija koje primamo iz okoline i bili efikasniji u zaključivanju ponašamo se kao „kognitivni škrtci“. Odnosno koristimo različite sheme, prečace u zaključivanju, pristranosti i laičke teorije koje nam olakšavaju prilagodbu. Međutim, istovremeno ovakav način mišljenja može dovesti do problema jer efikasnost ne znači nužno i točnost u zaključivanju. Tako zbog stereotipa možemo donijeti krivi zaključak i diskriminirati neku osobu, stvoriti netočan dojam, donositi odluke koje nisu dobre za nas, pa i svojim ponašanjem dovesti do potvrđivanja naših očekivanja (a koja su zapravo kriva).

Ovo zvuči pomalo „crno“, međutim automatsko mišljenje nije jedino za što smo sposobni. Pa bez obzira što se znamo ponašati kao „kognitivni škrci“, možemo se ponašati i kao „motivirani taktičari“ (Fiske & Taylor, 2013). Naime, kada smo za nešto motivirani (npr. kada donosimo neku jako važnu životnu odluku), onda aktivno ulažemo trud u razmišljanje. Stalo nam je do toga kako će naše interakcije izgledati, želimo donijeti odluku koja je dobra za nas pa se vodimo motivacijom za točnošću i koristimo strategije kojima više nije cilj pojednostaviti svijet oko sebe, nego baš suprotno, prikupiti sve moguće informacije te pažljivo o njima promisliti. Drugim riječima, iako početno automatski procesiramo, ukoliko smo motivirani i nismo ometeni, možemo svoju automatsku prosudbu i promijeniti ulaganjem truda u razmišljanje, pa nakon kontrolirane procjene istinitosti prihvaćenih uvjerenja, ako je potrebno, odbacujemo inicijalnu prosudbu i stvaramo novu. Zbog toga smo u stanju odbaciti neki stereotip i ne ponašati se prema njemu, ili promijeniti svoj prvi dojam o osobi i tako povećati točnost naše spoznaje.

Literatura