Na greškama se uči – Piagetovi zadaci za ispitivanje dječjeg mišljenja
Djeca predškolske i rane školske dobi svakodnevno zadivljuju odrasle svojim znanjima i sposobnostima, ali švicarski znanstvenik Jean Piaget (1896.-1980.) (Brainerd, 1996) otkrio je, opisao i objasnio ograničenja u njihovom mišljenju zbog kojih daju pogrešne odgovore u zadacima koji se odraslima čine sami po sebi razmljivima. Primjerice, većina djece u dobi od tri do šest godina, koja se prema Piagetovoj teoriji nalaze u drugom stadiju kognitivnog razvoja, stadiju predoperacijske inteligencije, misli da se količina tekućine promijeni kada se prelije u čašu drukčijeg oblika, da plastelin postane teži kada se iz palačinke preoblikuje u kuglicu i da manje novčića ima u nizu u kojem je razmak između novčića manji, u usporedbi s nizom napravljenim od jednakog broja novčića koji su međusobno više razmaknuti (Berk, 2008, 2015; Buggle, 2002; Vasta, Haith, & Miller, 2001). Starija djeca, čak i desetogodišnjaci, mogu pogrešno zaključiti da različito raspoređene kockice prekrivaju različitu površinu podloge na kojoj se nalaze. Iako se prelijevanje vode, preoblikovanje plastelina, zbijanje jednog niza novčića i preraspoređivanje kockica događa pred njihovim očima, djeca ne mogu razumjeti da te promjene ne mijenjaju količinu tvari, broj elemenata u nizu ili prekrivenu površinu, jer ih prevari promjena vanjskog izgleda koja je perceptivno vrlo istaknuta (Berk, 2008, 2015; Buggle, 2002; Vasta i ostali, 2001).
Ovakve pogreške u zaključivanju važan su korak na putu kognitivnog razvoja i djetetovog razumijevanja svijeta. One proizlaze iz djetetove nemogućnosti istovremenog razmatranja više aspekata određene situacije (primjerice, dužine niza i razmaka među njegovim elementima ili širine i visine čaše). To kognitivno ograničenje Piaget je nazvao centracija, jer se djeca pri zaključivanju usmjere (centriraju) na samo jedan aspekt zadanog problema (Berk, 2008, 2015; Buggle, 2002; Vasta i ostali, 2001). Kad se, s daljnjim kognitivnim razvojem, oslobode takve usmjerenosti na njima najistaknutiji aspekt problema, razvit će sposobnost koju je Piaget nazvao konzervacijom, odnosno razumjet će da su kvantitativna svojstva (količina tekućine ili plastelina, broj novčića, površina) ostala sačuvana (konzervirana) unatoč promjenama vanjskog izgleda (Berk, 2008, 2015; Buggle, 2002; Vasta i ostali, 2001). Sposobnost konzervacije označava prijelaz iz stadija predoperacijske inteligencije u stadij konkretnih operacija, u kojem su djeca sposobna izvoditi mentalne operacije i donositi logičke zaključke, ali samo o konkretnim, stvarnim pojavama, još ne i o apstraktnim pojmovima. Sposobnost apstraktnog mišljenja karakteristična je za četvrti, najviši stadij kognitivnog razvoja u Piagetovoj teoriji, stadiji formalnih operacija, u koji djeca ulaze u razdoblju adolescencije (Berk, 2008, 2015; Buggle, 2002; Vasta i ostali, 2001).
Literatura
Za one koji žele znati više
Burman, J. T. (2008). Experimenting in relation to Piaget: Education is a chaperoned process of adaptation. Perspectives on Science, 16 (2), 160-195.
Flavell, J. H. (1996). Piaget’d legacy. Psychological Science, 7 (4), 200-203.
Leroux, G., Spiess, J., Zago, L., Rossi, S., Lubin, A., Turbelin, M. R., Mazoyer, B., Tzourio-Mazoyer, N., Houdé, O., Joliot, M. (2009). Adult brains don’t fully overcome biases that lead to incorrect performance during cognitive development: an fMRI study in young adults completing a Piaget-like task. Developmental Science, 12 (2), 326 – 338.
Shayer, M. (2008). Intelligence for education: As described by Piaget and measured by psychometrics. British Journal of Educational Psychology , 78 (1), 1–29.
Siegler, R. S., Ellis, S. (1996). Piaget on childhood. Psychological Science, 7 (4), 211-215.