Ne mogu, mogu. Kako način na koji razmišljamo utječe na ponašanje
Svatko od nas je barem jednom u životu doživio neuspjeh ili bio nezadovoljan nekim svojim rezultatom. Primjerice, učenik može dobiti lošu ocjenu na ispitu, razgovor za posao može proći lošije nego što smo se nadali ili možemo doživjeti poraz na sportskom natjecanju. To je nešto što se svima događa. Međutim, ljudi su ponekad skloni temeljem jednog takvog događaja doći do zaključka kako zapravo nemaju kontrolu nad različitim drugim stvarima koje im se događaju.
Kada jednom ili više puta doživimo neuspjeh i kada trud ne dovodi do željenog rezultata, krenemo se pitati koji je uzrok tome. Ponekad povjerujemo kako ne možemo napraviti ništa da bi došli do željenog cilja i kako uopće nemamo kontrolu nad onim što nam se događa. Tada dolazi do fenomena koji se u psihologiji naziva naučena bespomoćnost.
Za ovaj se fenomen prvi zainteresirao psiholog Martin Seligman, koji je zaključio kako naučena bespomoćnost označava uvjerenost da akcije koje poduzimamo neće dovesti do željenog cilja pa se ponašamo bespomoćno čak i onda kada imamo priliku da si pomognemo ili da izbjegnemo nepovoljnu okolnost kojoj smo izloženi (Maier & Seligman, 1976).
Možemo zaključiti kako je za razvijanje naučene bespomoćnosti izrazito važan način na koji objašnjavamo uzrok neuspjeha. Posebno je važno vjerujemo li da imamo kontrolu nad situacijom u kojoj se nalazimo. Vjerovanje da nemamo kontrolu nad onim što nam se događa nepovoljno utječe na naše emocije i ponašanje. Tako se pokreće spirala u kojoj se osoba, zbog vjerovanja da ne može doći do željenog cilja, prestaje truditi, a svaki novi neuspjeh služi kao potvrda vlastite bespomoćnosti (Seligman, 2011). Tako učenik iz primjera može zaključiti da nije dovoljno pametan i da nema smisla truditi se niti učiti jer ionako uspjeh na ispitu ne može poboljšati. Nakon što dođe do takvog zaključka, ponaša se u skladu s njime, odnosno ne uči, a rezultat su nove loše ocjene koje potvrđuju njegovo uvjerenje da nije dovoljno pametan i jačaju osjećaj bespomoćnosti.
Dobra je vijest da se možemo naučiti oduprijeti ovoj spirali! Baš kao što možemo naučiti biti bespomoćni, možemo naučiti i biti optimistični, odnosno fleksibilno optimistični (Seligman, 2011). Osoba koja je fleksibilan optimist je svjesna da unatoč tome što možda zaista nema kontrolu nad onime što joj se događa, uvijek ima kontrolu nad time kako će razmišljati o situaciji u kojoj se nalazi. To je važno jer način na koji razmišljamo o svijetu može promijeniti gotovo sve što proživljavamo. Seligman (2011) daje smjernice za to. Za početak, možemo se zapitati postoje li dokazi koji potvrđuju naše negativno razmišljanje o nekoj situaciji u kojoj se osjećajmo bespomoćno. Vjerojatno ćemo se sjetiti i nekog dokaza koji ne ide u prilog pretjerano negativnom razmišljanju pa ćemo ga biti spremniji promijeniti. Nakon toga, možemo se zapitati možemo li ono što se dogodilo objasniti na neki drugi način, je li moguće da je postojao i neki drugi uzrok. Idući korak bi bio razmisliti o tome koje su moguće posljedice situacije i prisjetiti se nekih pozitivnih. Naposljetku, trebamo razmisliti koristi li nam određeni način razmišljanja, ili nam možda više šteti. Ukoliko zaključimo da šteta nadmašuju korist, korisno je prihvatiti situaciju kao vrijedno životno iskustvo i okrenuti se budućnosti.
Zapamtite, bilo da mislite da možete ili da ne možete – u pravu ste!
Literatura
Miljković, D. i Rijavec, M. (2001). Kako postati i ostati (ne)sretan. Psihologija iracionalnih vjerovanja. Zagreb: IEP.
Čagalj, M., Dumančić, F. i Jokić-Begić, N. (2017). Ne mogu, mogu! – Naučena bespomoćnost. Psihofestologija 2: Psihologijska znanost na popularan način.
Preporučena literatura
