“Zašto baš meni“ ili terapijom protiv panike
„Srce mi luđački tuče i strah me je da ću umrijeti.“
„Osjećam kako moje misli lete stotinu kilometara na sat i bojim se da ću poludjeti.“
Navedeni iskazi neki su od raznolikih doživljaja osoba suočenih s paničnim poremećajem. Ukoliko bismo ga definirali isključivo na osnovi iskaza, mogli bismo reći kako ga opisuje intenzivan i negativan subjektivni doživljaj. Isti je doživljaj potaknut iznimno visokim intenzitetom anksioznosti, odnosno tjeskobe. U medicinskim terminima, panični je poremećaj opisan kao poremećaj povezan s visokim razinama tjeskobe. Ovaj poremećaj obilježen je neočekivanim i ponavljanim epizodama intenzivnog straha, osjećaja gubitka kontrole te nadolazeće propasti (Beck, 2011). Pri tome je popraćen i intenzivnim tjelesnim simptomima u vidu pojačanog pulsa, znojenja i drhtavice, vrtoglavice i mučnine. Součeni s ovim simptomima, osobe s paničnim poremećajem najčešće se plaše smrti ili gubitka razuma. Najčešće se pojavljuje u adolescenciji i kasnim tridesetim godinama te je dvostruko češći u žena. S obzirom na raznolikost očitovanja kliničke slike ovoga poremećaja, razlikuje se nekoliko njegovih podvrsta. Primjerice, panični poremećaj sa ili bez agorafobije, odnosno straha od bivanja na otvorenim prostorima. Nadalje, u nekim oblicima ovoga poremećaja panični se napadaji očituju izrazitim intenzitetom isključivo noću. S druge strane, napadaji se također mogu javljati očekivano ili iznenada – bez jasne poveznice pojave napadaja. Dok se neke osobe s napadajima panike spontano oporavljaju, u drugih njegova simptomatika ostaje prisutna čak i uz ozbiljne doze lijekova. Složenost varijacija pojave i tijeka ovoga poremećaja u značajnoj mjeri otežava razumijevanje njegove srži i razloga nastanka. Stoga je razumljivo kako niti desetljeća istraživanja njegove prirode ne uspijevaju stvoriti jedinstvenu teoriju, odnosno model koji bi ga u cijelosti objasnio. Iako odgovore na sva pitanja još ne posjedujemo, ne znači kako o ovome poremećaju u suvremeno doba ne znamo mnogo. Svaka od brojnih teorija i modela doprinjeli su razumijevanju poremećaja na određen način. Otvorili su neka nova pitanja, uveli neke nove osobine, postavljajući ih u neke nove, kompleksnije odnose. Ono što je najvažnije, pomogli su stvoriti pristupe kojima osobama s paničnim poremećajem možemo uvelike i pomoći.
Jedan od najutjecajnijih pristupa ovome poremećaju svakako je kognitivno bihevioralna terpija. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) znanstveno je potvrđen terapijski pristup usmjeren ka identificiranju i ispravljanju neprilagođenih načina razmišljanja i vjerovanja (kognitivno) i ponašanja (bihevioralna) koja su nerijetko temelj psihičkim poteškoćama. Radi se o vrsti psihoterapijskog tretmana koji pomaže razumjeti i mijenjati misli i osjećaje koji utječu na ponašanje. U slučaj panike, to se, primjerice, odnosi na učenje tehnike pravilnoga disanja koje umiruje postojeće simptome. KBT se obično koristi za liječenje širokog spektra poremećaja, uključujući anksiozne (tjeskoba, napadaji panike, strahovi, fobije, itd.) i depresivne poremećaje kao i različita stresom uvjetovana stanja (Kennerly, 2009). Nadalje, KBT paničnoga poremećaja i agorafobije pristup je dokazano najviše stope uspješnosti od svih tretmana za bilo koji psihički poremećaj. Njezina uspješnost u tretmanu, no i dugoročnom održavanju učinaka kroz vrijeme iznosi i do 80%. Radi se o prihvatljivom terapijskom izboru osobama u potrazi za pomoći u pogledu različitih životnih problema koje ne moraju nužno uključivati terapiju lijekovima. Jedna od najvećih prednosti kognitivno-bihevioralne terapije pružanje je pomoći klijentima u razvoju različitih vještina suočavanja s poteškoćama kojima si osoba može pomoći i nakon završetka terapije.
Literatura
Preporuke za čitanje:
http://www.cci.health.wa.gov.au/resources/infopax.cfm?Info_ID=44
